Sve o Ivici Todoriću, najmoćnijem čovjeku Zapadnog Balkana

Bila su prvo tri kralja. Svako poređenje s Biblijom nikako nije slučajno, iako ovi ‘sveci’ nikome ništa nisu donosili, nego su, naprotiv, odnosili. Njihova imena su (poredat ćemo ih po abecedi, jer bi svaki drugi redoslijed bio paušalan): Zoran Janković (SLO), Miroslav Mišković (SRB) i Ivica Todorić (HR).

Zoran Janković (SLO), Miroslav Mišković (SRB) i Ivica Todorić (HR)

Zoran Janković (SLO), Miroslav Mišković (SRB) i Ivica Todorić (HR)

Trojica južnoslavenskih kraljeva; korporativni lideri Slovenije, Srbije i Hrvatske; magovi trgovine; tranzicijski dobitnici; ljudi koji znaju kako zaraditi novac; maheri nad maherima; najbolji dokaz da je ekonomija iznad politike: jednom riječju – carevi Zapadnog Balkana.

Eto to su bila njih trojica. Svaki je u svojoj državi vladao iz sjene.

Janković je balkanski inteligentno seoski trgovački lanac zvučnog imena ‘Mercator’ pretvorio u vodeću maloprodajnu trgovačku kuću u regiji.

Mišković je krenuo s drukčijih pozicija, ali je prirođenom srpskom pameću osigurao nevjerojatan uzlet svom C marketu kad su mu i unosniji biznisi propadali.

Todorić je rastao na imotskoj mudrosti koja ga ni u najtežim trenucima nije ostavljala na cjedilu.

Ishod poslovno-političke avanture ovog SHS-trojca danas znamo.

Čekajući poštara

Evo, naprimjer, Mišković. Taj je iskesao 12 miliona eura da se izvuče iz pritvora, a nema tome nekoliko mjeseci da je ponudio cjelokupnu imovinu državi samo da mu se ponovno izda pasoš, nakon oduzimanja. Kaže da će sve propasti bez njega i da mora putovati u inostranstvo, jer da mu je, kada je riječ o poslu, sasvim jednako je li u pritvoru ili na slobodi, ako ne smije van Srbije. Znači li to da bi rado poput nekadašnjeg sudruga Bogoljuba Karića nestao u Rusiji, nije na nama da prognoziramo.

Ili naprimjer, Janković. Njega, zajedno s četvoricom saradnika, sumnjiče da je potpisao fiktivni ugovor na 1,8 miliona eura, a sve kako bi kompanija GREP dobila 50 miliona eura kredita od Nove ljubljanske banke za izgradnju sportskog centra ‘Stožice’. Jankoviću za sve što je napravio u proteklih dvadeset i kusur godina prijeti do osam godina zatvora. Nakon prozivki politički je praktički umro, da bi se potom na mišiće vratio, preuzevši opet kormilo stranke ‘Pozitivna Slovenija’ koju je sam osnovao. To što je zbog toga automatski pala slovenska vlada, nije ga ni najmanje uznemirilo. Šta će biti s njim, sam Bog zna, ali baš kao i ‘slučaju Mišković’, nije na nama da prognoziramo.

Tu je i treći junak, Todorić. E taj se pokazao i pametniji, i sposobniji, i mudriji od njih. Dok su ova dvojica s iščekivanjem osluškivala zvono čekajući poštara i u subotu ujutro, Todorić je mirno spavao prebirući po glavi je li mu fešta koju je večer prije priredio u svom dvorcu iznad Zagreba za hrvatsku elitu prošla onako kako je očekivao. A imao je povod, ne može se reći da nije. Kupio je Mercator! Ko to ne bi slavio!?

Petu godinu ta se priča vuče malo-pomalo što po poslovnim i političkim krugovima, što po medijima.

Pet godina Todorićev Agrokor mjerka ovaj, kako smo već rekli, nekadašnji lanac zadruga koji je Janković pretvorio u slovenski nacionalni simbol i dokaz alpske trgovačke sposobnosti.

Pet godina je to trajalo!

Izdržao je pritom Todorić i velika iskušenja. Sigurno mu je, dok je ispijao neko od svojih baranjskih ili istarskih vina, prošla kroz glavu i ona velikodušna Jankovićeva ponuda da se ujedine njih trojica i krenu na istok, prema Ukrajini.

Todorić, naravno, na to nije pristao, premda je i sam znao da mu bez širenja nema spasa. Barem ne onog poslovnog. Zato je krenuo sam u osvajanje, svega što je profitabilno.

Pokušavao je po Turskoj i Rusiji kupiti što se kupiti da, pa makar i na vlastitu štetu, ali uspjeha nije bilo. Jednostavno je bio premali, a gađao je – naravno, kao i uvijek – veliko. E sad mu je napokon prošlo. OK, koštat će ga više od pola milijarde eura, ali se svaki cent isplatio.

Uostalom, nije džaba išao u Moskvu da bi kod moćne Putinove Sberbanke dogovorio novi kreditni aranžman, vrijedan 600 miliona eura, za reprogram vlastitih financijskih obaveza, koji mu je i omogućio ovako veliko preuzimanje Mercatora.

Analitičari pogriješili – Todorić je uvijek upravu

Nije slavio samo Todorić. Slavila je i poslovna Hrvatska ponosno dižući ruke u nebesa, jer je i ovo preuzimanje dokazalo da su svi oni ekonomski analitičari debelo pogriješili slaveći slovensku ekonomsku politiku iz 1990-ih, koja je jakim nacionalnim nabojem sprečavala privatizaciju njihovih najvećih kompanija i banaka.

Nasuprot njima, Hrvatska je odmah digla ruke i predala se. Najprije svojim tajkunima, a nakon prodaje Hrvatskog telekoma, i stranim korporacijama. Dok su u Sloveniji čuvali sve što vrijedi (čak je i belgijski KBC uspio kupiti tek četvrtinu Nove ljubljanske banke), u Hrvatskoj su najprije novcem poreznih obveznika sanirali, pa potom velikodušno prodali sve financijske institucije koje nešto vrijede – od Zagrebačke preko Privredne do Splitske banke.

Niko nije pravio problem.

Nazdravio je Todorić sam sebi i zbog te činjenice. Nazdravio je jer je dokazao da je ‘i ovaj put bio upravu’, jer je, za one koji ne znaju, u Hrvatskoj Todorić uvijek upravu. Ovdje se njegovo ne propituje, čak i kada na jednoj od rijetkih konferencija za medije počne nešto palamuditi o potrebi očuvanja zdravlja djece i potrebi da se bave sportom, a sve usput mašući fotografijom unuka koji jedva da je krenuo u osnovnu školu, a već igra nogomet.

Nazdravio je ne brinući pritom ni o najavljenim protestima za subotnje jutro koje su organizovali sindikati u Sloveniji uz pomoć nove političke stranke Udružene ljevice sa sloganom ‘Tvornice radnicima’. Ne brine ga ni načelna podrška desnice, odnosno svih onih populističko-konzervativnih slovenskih snaga kojima’hrvatsko’ preuzimanje ‘slovenskog’ ponosa itekako ide na nerve, jer se drže onoga ‘Slovencima slovensko, a Hrvatima hrvatsko’.

I opet je bio je u pravu, budući da se na demonstracijama protiv prodaje Mercatora sakupilo njih jedva stotinjak. Nisu ih privukla niti glasna upozorenja da će Agrokor ugroziti čak deset posto radnih mjesta u toj državi i da će Mercatorove police napuniti hrvatskim proizvodima.

Davno je sve to skupa Todorić prošao i na takve priče može samo odmahnuti rukom. Čovjek je jednostavno jači od takvih udaraca. Uostalom, ako je preživio sva ona silna preuzimanja po Srbiji kupujući radnike polupropalih firmi sitnim novcem, sasvim će sigurno pronaći način i da slomi kičmu mnogo čvršćim Slovencima.

Najjači igrač – najveći monopol u Bosni i Hercegovini

Za sve koji su nešto slabije upućeni, evo i primjera: Todorić je, kupivši srpsku tvornicu ulja Dijamant, kupio i skladišta u kojima je bio logor za vukovarske zarobljenike . Danas je Stajićevo pokraj Zrenjanina praktički ruševina uz tek jednu ili dvije obnovljene zgrade. Iako u Hrvatskoj možete dirati sve, žrtva Vukovara ne smije se dovoditi u pitanje. E pa, ovaj je i to uspio.

Nešto su o cijelom slučaju pisali oni rijetki preostali nezavisni mediji tražeći da se u Stajićevo postavi barem spomen-ploča kao znak sjećanja na hiljade ljudi koji su prošli torturu logora. Iz Agrokora su na tu inicijativu tek kratko odgovorili da Stajićevo nije u njihovom vlasništvu i bili su, onako korporacijski, upravu, s obzirom na to da je vlasnik Dijamant, a to što je Agrokor vlasnik Dijamanta, sasvim je druga stvar.

U svakom slučaju, Slovencima na njihov teren dolazi jak igrač, možda najjači. Agrokor postaje jedna od deset najvećih kompanija srednje Evrope koja će zapošljavati 64.000 ljudi i ostvarivati nevjerojatnih sedam milijardi eura prihoda godišnje. Kako bi osigurao potreban novac Todorić je praktički kod međunarodnih investitora založio 75% koncerna, što znači da bi u slučaju neuspjeha mogao ostati bez njega. Samo za početak 200 miliona eura ide za dokapitalizaciju posrnule slovenske kompanije, dok će 325 miliona proslijediti njegovim dosadašnjim dioničarima na čelu s Pivovarnom Laško, nad kojima se crni oblaci već dugo skupljaju i kojima je novac, kojeg u Sloveniji nema, itekako potreban.

I tu nije kraj, budući da se Mercatorovi dugovi penju do milijarde eura, za što predviđene uštede do kojih bi trebalo doći sinergijom Agrokorovih kompanija od 200 miliona eura godišnje sasvim sigurno neće biti dovoljne, posebno zbog toga što će odlukom Agencije za zaštitu tržišne konkurencije morati odustati od 230 miliona eura prihoda s hrvatskog tržišta budući da će morati ili prodati ili zatvoriti dio trgovina. Analitičari kažu da će najveći monopol imati na tržištu Bosne i Hercegovine i dodatno učvrstiti poziciju na srpskom, gdje je s Ideom ionako snažno prisutan.

Od velikog trojca ostao je samo jedan, jer nije bilo mjesta za sve

Poslovna karijera Ivice Todorića, vlasnika Agrokora, započinje kasnih 70-ih godina.

Nakon što se njegov otac, Ante Todorić vratio sa odsluženja zatvorske kazne, na koju je bio osuđen zbog krađe 6 miliona tadašnjih njemačkih maraka u Agrokombinatu, gdje je bio direktor, zajednički osnivaju privatnu firmu za proizvodnju cvijeća i sadnica.

No, njegov pravi uspon počinje tek 90-ih godina, kada u vrijeme najgoreg rata, kroz privatizaciju postaje vlasnik nekoliko važnih kompanija iz prehrambenog sektora i trgovine. Iako se uz njegove kompanije, tokom godina vežu brojne afere, u Hrvatskoj nikada za ništa nije odgovarao i kako stvari trenutno stoje, neće još zadugo.

Poseban status Todorić uživa zbog čvrstih veza sa politikom. Podržavali su ga svi. Od Franje Tuđmana, sa čijom porodicom je bio i u poslovnim odnosima, preko Ive Sanadera i Jadranke Kosor, pa sve do Radimira Čačića, koji je kao prvi potpredsjednik Milanovićeve vlade, interes Agrokora poistovjetio sa interesom Hrvatske.

‘Interes Agrokora je interes Hrvatske’, izjavio je Čačić  2011., komentarišući, tada još neizvjesno Todorićevo preuzimanje Mercatora.

HDZ-ove vlade, na čelu sa Sanaderom i Jadrankom Kosor, otpisale su dugove kompanijama iz sastava Agrokora, u iznosu većem od 400 miliona kuna. Nakon što bi Todorić preuzeo neku firmu, Vlada bi par mjeseci kasnije otpisala sva njena dugovanja.

Uz pomoć politike, a na račun građana i malih firmi koje su s njim, kao najvećim kupcem, bile prisiljene poslovati, Todorić je postao milijarder i najmoćnija osoba u Hrvatskoj, a sada i na Zapadnom Balkanu. Šta je sve Todorićevo?

Šta je sve Todorićevo?

Šta je sve Todorićevo?

Dioničko društvo Agrokor osnovano je 1989. godine, a prva akvizicija bila je tvornica za preradu soje u Zadru.

Već ratne 1992. godine postaje većinski vlasnik Jamnice i Agropererade. No širenje se nastavlja te 1993. godine Todorić postaje vlasnik tvornice ulja Zvijezda i DIP-a Turopolje.

Sljedeće, 1994. godine postaje većinski vlasnik Leda, Konzuma, Silos-mlinova, Bobisa i Solane Pag.

Kod privatizacije Konzuma navodno su oštećeni radnici, kojima nikad nije omogućeno pravo otkupa dionica. Tada su dionice predane Agrokoru bile na javnoj ponudi, ali su potom maknute s javne ponude na šest mjeseci.

‘Nije ih bilo nigdje, iako je postojao zakon koji je obvezivao Fond za privatizaciju da ih objavljuje. Dionice su nestale na šest mjeseci i pojavile se sedam dana prije prodaje, da bi bile otkupljene od strane Agrokora’, objavio je HTV prije nekoliko godina u jednom od priloga Latinice.

Sumnje su se vezale i uz privatizaciju Leda, koji je završio u sastavu Agrokora, iako je navodno strani ponuđač nudio nekoliko puta višu cijenu. Posebno je zanimljivo da je kooperantica Leda, sa svojom proizvodnjom korneta bila Nevenka Tuđman, kćerka Franje Tuđmana.

Agrokor postaje koncern

Nakon što se već skupio priličan broj firmi u njegovom vlasništvu, Todorić mijenja organizacijsku strukturu kompanije, te 1995. osniva ‘Agrokor Koncern’.

Godine 1998. postaje vlasnik vinarske firme Jaska vino d.d. poznatije kao ‘Podrum Mladina’. Zbog ove privatizacije bila je pokrenuta istraga jer se navodno pogodovalo Jamnici kreditom Zagrebačke banke od 2,5 miliona njemačkih maraka. Tim kreditom kupljene su dionice koje su osigurane založenim pravom nad nekretninama same Jaske, što je protivno Zakonu o privatizaciji u Hrvatskoj.

Sljedeće, 1999. godine firme ‘Silos Mlinovi’ i ‘SRC Andrijaševci’ postaju PIK Vinkovci d.d.

Širenje na zemlje regije

Koncern Agrokor počinje širenje na zemlje regije, te 2000. godine kupuje 97,4% dionica Sarajevskog kiseljaka, i osniva preduzeće za proizvodnju sladoleda i smrznute hrane Ledo – Čitluk.

Nastavlja širenje u regiji te 2003. godine kupuje 55,49% dionica srpskog Frikoma, te 51% udjela u trgovačkom preduzeću TP DC Sarajevo.

Nakon toga, 2004. godine postaje vlasnik čak pet preduzeća. Konzum kupuje firmu Medijator iz Dubrovnika, Slobodu iz Osijeka. Osim toga, širi se i na Mađarsku kupnjom punionice vode Fonyodi i tvornice sladoleda Baldauf, koja je kasnije preimenovana u Ledo kft Mađarska. Nakon toga kupuje 58,11% dionica porečke Agrolagune.

Ponovno je na meti Srbija, pa 2005. godine kupuje tvornicu ulja Dijamant iz Zrenjanina, i trgovački lanac Idea iz Beograda. U Hrvatskoj iste godine postaje većinskim vlasnikom PIK-a Vrbovec i Belja.

Slijedi pauza od godinu dana, što se tiče akvizicija, da bi 2007. ušao u vlasništvo lanca kioska Tisak d.d.  2009. godine Konzum osniva Kozmo d.o.o. čija je osnovna djelatnost trgovina na malo kozmetičkim i toaletnim proizvodima u specijaliziranim prodavaonicama, kojega prodaje iste godine.

Nakon toga, 2010. godine nastavlja širenje poljoprivrednog biznisa te postaje vlasnik Vupika.

Zbog Belja privremeno zaustavljena operacija kupnje Mercatora

No, upravo  će Belje u jednom trenutku zaustaviti Todorićeveve planove vezane za Mercator. Naime, u jeku priče o Agrokorovom preuzimanju slovenskog Mercatora objavljeno na službenim stranicama Hrvatske agencije za nadzor financijskih aktivnosti (HANFA) o događajima iz 2007. godine i preuzimanju Belja od strane Agrokora.

Hanfa je objavila da Agrokor Ivice Todorića nije radio po zakonu odnosno da nisu, iako su morali, objavili ponudu za preuzimanje cjelokupnog društva. Prema toj odluci, Agrokor je morao u roku od 60 dana objaviti ponudu za preuzimanje cjelokupnog društva Belje, odnosno za preuzimanje 32% dionica na berzi, što je Todorića trebalo koštati oko 790 miliona kuna!

Tada počinje i pritisak službene politike u Hrvatskoj da se ta odluka promijeni, a nakon što je na četvrtoj sjednici Vlade Zorana Milanovića, Hanfa stavljena pod ingerenciju Ministarstva financija kojeg vodi Slavko Linić te prestala biti ‘nezavisan’ regulator, obustavljen je postupak protiv Agrokora. Povlačanjem odluke Hanfe koncern Ivice Todorića nije morao objaviti 790 miliona kuna vrijednu ponudu za Belje. Akcija za Mercator mogla se nastaviti, a sada i završiti.

Izvor: Index.hr, Al Jazeera Balkans

You may also like...