Pogled iz Australije: Zaboravljena i neshvaćena bh. dijaspora

Piše: Alija Resulović, publicist

Alija ResulovicU ona, rekao bih, davna socijalističko-samoupravna vremena ljudi koji su iz političkih ili ekonomskih razloga odlazili u zapadne zemlje, tretirani su kao radnici na privremenom radu u inostranstvu! Nikada mi nije bio potpuno jasan taj termin, jer kako se neko može tretirati kao privremeno a on, recimo, boravi u Njemačkoj ili Australiji zadnjih 40 godina!? Namjere su bile jasne, držati te ljude na uzdi i u strahu da im je uvijek Udba nad glavom i da paze šta rade, kako, gdje i šta govore?! Reklo bi se, bilo pa prošlo.

Međutim, ako danas konstatujemo da preko dva miliona Bosanaca i Hecegovaca, koje je ratni, ali i poratni vihor i ekonomska neimaština otjerala sa kućnog praga u brojne zemlje ove planete, mora se znati da još uvijek u glavama onih koji kao prate tu iseljeničko-prognaničku armiju, smatraju da je riječ o bh. dijaspori ili “kesi bez dna”,a prije svega o radnicima na privremenom radu u inostranstvu.

Odakle takav zaključak?

Ako se samo analiziraju s kraja rata brojni, sada sve rijeđi kontakti predstavnika institucija  vlasti, ministarstava, ministara, nosilaca krupnih titula u Vijeću ministara ili entitetskim vladama sa ljudima u dijaspori, shvatiće se da je na djelu ogroman nesporazum, neshvatanje pa i neki vid razlaza.

Bio sam na tri kongresa SSDBIH, naših ljudi koji žive školuju se, rade, imaju zavidne i prestižne pozicije u zapadnim ekonomijama i društvima. Nikada na tim skupovima ljudi dobrih namjera, spremnih da pomognu svojoj prvoj domovini, nisam primjetio prisustvo i jednog pitajućeg člana vlade ili Vijeća ministara, a da ne govorim o članu Predsjedništva države. Da se razmijemo, dolazili su neki sitni ne pitajući i nebitni činovnici i time je, izgleda, zadovoljena forma, ali duboko povrijeđeni svi oni koji su u Sarajevo stizali iz Kanade, USA, Švedske, Velike Britanije, Australije, Turske… i sl.

Povrijeđeni prije svega jer oni nisu došli da mole, nego da ponude programe, saradnju, uvezivanje sa ekonomijama prestižnih država u kojima žive i rade. To na najilustrativniji način pokazuje gledanje nosilaca vlasti na ljude, naše ljude, koje je, ponoviću, rat natjerao da napuste svoj grad, svoj zavičaj, ali i poratna teška ekonomska zbilja. Ti ljudi, po zvaničnim podacima Centralne banke Bosne i Hercegovine kroz razne vidove godišnje ulože blizu četiri milijarde dolara u Bosnu i Hercegovinu. Pomnožimo li to samo sa proteklih deset godina dolazimo do jedne fantastične istine: u Bosnu i Hercegovinu dijaspora, naši ljudi, uložili su blizu 40 milijardi dolara! I sada onaj neshvaćeni i neviđeno bezobrazan šlamperaj ljudima koji ulažu toliki novac niko od Predsjedništva, Vijeća ministara, vlada entiteta i kantona, gradskih skupština ne posvećuje ni minutu pažnje, ali zato kada neki investitor iz arapskih ili inih  zemalja zatrese sa kesom od pola miliona KM kao veliki ulagač slete se svi oko tog  navodnog spasioca?!

Nisu imali vremena za ulagače

Navešću ovdje i dva primjera kojima sam i sam svjedočio. Prije 15 godina jedna australijska kompanija koja se bavi (što bi se kazalo od ledine do konzerve) proizvodnjom mesa, željela je da u Bosnu i Hercegovinu uveze destine hiljada teladi, junadi, krava, da otvori tri ogromne mesne industrije i da zaposli hiljade radnika. Predstavnike te kompanije niko u Sarajevu nije imao vremena da primi, a oni na lokalnim nivoima, kako su poslije ovi biznismeni izjavljivali u australijskim medijma, kao da su željeli da im tutnu desetine hiljada dolara u džepove, kako bi investitori realizovali to što su planirali?! Posao je propao!

Drugi primjer je naš čovjek, biznismen sa visokim rejtingom, također iz Australije. Želio je da otvori dvije fabrike teksas materijala i odjeće u nekim bh. gradovima. Konkretno radilo se o Konjicu, Jablanici ili Kladnju. Obećavao i granatovao zapošljavanje 250-350 ljudi, pretežno ženske radne snage, otvaranje više prodajnih mjesta. Opet ista priča: dobro došli, ali šta mi dobijamo ispod stola?! Naravno, posao je propao!

Doplomatija i njena uloga

Ovoj sumornoj slici, svakako ne sva, silno doprinose bh. diplomatska prestavništva. Malo se povezuju sa biznismenima, ljudima koji imaju vrlo naglašen ugled u ekonomskom i družtvenom životu Australije. Većina diplomata ili najveći broj ambasadora koji je prodefilovao Camberom, izuzev praznih priča i velikih obećanja, sjelenja uglavnom i isključivo sa bošnjačkim zajednicama, prisustvovanjima fudbalskim turnirima, nije ugovorio ni jedan veći posao. To sijeljenje, samo sa predstavnicima jednog naroda i to redovno i uglavnom u islamskim zajednicama, ima i velike negativne posljedice. Poslovi se ne sklapaju.

Nedovoljno se poznaje problematika naših ljudi koji žive u Australiji, a u brojnim slučajevima gubi se korak, neophodna komunikacija prema Srbima i Hrvatima iz Bosne i Hercegovine.

Nova generacija rasla, školovana u dijaspori

Treba biti svijestan dvije činjenice: emocije koje su držale i ujedinjavale Bosance i Hercegovce, sada su drugačije, one su objektivno i splasnule. Godine svakako čine svoje! Na sceni su sada oni koji su u Australiju došli kao djeca, sa dvije ili tri godine, koji sada imaju diplome prestižnih univerziteta, ugledna radna mjesta u velikim firmama i kompanijama, mnogi su ljekari, pravnici, inžinjeri, menadžeri… Objektivno oni traže drugačiji odnos, saradnju na ravnopravnoj osnovi, puno uvažavanje i poštvanje svih.

Nova dijaspora traži nove vidove djelovanja

Plač i suze bile su dugo eksponat na koji se igralo, zapravo tražila pomoć za Bosnu i Hercegovinu. Kada se to ne shvati dolazi do osipanja, pražnjena pa i ukidanja bh. asocijacija, ali i ispuštenih šansi za ekonomsku saradnju. Navešću primjer iz Queenslanda. Prije 20 godina ovdje je postojala bh. zajednica, islamska zajednica, hor, folklorna sekcija, škola bosanskog jezika sa 80 učenika, radio program na bosanskom jeziku (četiri puta sedmično  dok su ga vodili Mirsada Hadžiahmetović, Mirsad Hodžić, Ahmet Bešić, Samra Maluhija, Emir Joldić, Vernes Bešić i Irfan Mehačević), sportski klubovi Stari most i Zmaj, klub privrednika i intelektualaca, organizovane su izložbe, predavanja, javne trbine. Sada djeluju samo Islamska zajednica, dopunska škola bosanskog jezka, radio na Bosanskom sa samo dva programa i sportski klub Stari most.

To jeste indikator neke, ne bih rekao zasićenosti, već prevaziđenosti onih programa okupljanja od prije 20 godina. Žalosno je danas reći da se Bosanski jezik koji je prije dvadesetak godina, upornošću bh. zajednica, nastavnika i profesora, prihvačen i imao  svoj značajan udio u informiranju naših ljudi, danas više ne nalazi , u izbornim materijalima (za parlamente federalnih država i savezni parlament-kao što je to bilo slučaj sa izbornim materijalima u državi Queensland), što je do samo prije pet-šest godina bilo nezamislivo.

Moja saznanja kazuju da je u skoro svim gradovima zamrla aktivnost bh. zajednica sa časnim izuzetkom Sidneja u kome nekoliko uglednih ljudi poput Safeta Alispahića, Dr. Nijaza Sofića i Fahira Zečevića uz podršku još nekolicine aktivista, pokušava da ojača sve organizacije i da  obnovi rad onih koje su tokom posljednjih godina ugašene.

Da se pogrešno ne shvati, australijska bh. (bolje reći-bošnjačka) dijaspora ima čime da se pohvali. Novcem te dijaspore izgrađena je preljepa zgrada ambasade Bosne i Hercegovine u Camberi i brojni islamski centri. Aktiviran je rad dopunskih škola Bosanskog jezika, mnoge sportska aktivost i mnogo čega za korist naših ljudi.

Država se mora okrenuti bh. Dijaspori

U svemu tome, diplomatska služba je pomagala koliko je znala, umijela ili osjećala da je potrebno. Mnogi ambasadori imali su taj neophodan nerv saradnje, bliskih veza i kontakata, dok neki nažalost nisu, a njihov rad se nije ni primjećivao.

Činjenica je da ova kao nova bh. diplomatija, poput one od prije 40-50 godina u ovoj izbjegličko-prognaničkoj rijeci bh. ljuidi vidi radnike na privremenom radu u inostranstvu.

Nikako da shvate da su to državljani Australije i da svaki kontakt sa njima treba da uvažava  tu činjenicu. Po onome kako su se ponašali pojedini ambasadori Bosne i Hercegovine u Australiji i Novom Zelandu, ispada da je državljanima Australije bh. porijekla čast što bosanskohercegovački ambasadori kontaktiraju sa njima ili što su spremni da ulažu u infrastrukturne i razvojne programe u Bosni i Hercegovini.

Da zaključim. Diplomatska služba Bosne i Hercegovine, slika je i prilika onoga što se odvija u Bosni i Hercegovini. Okupljanje i kontaktiranje samo sa ljudima iz svog nacionalnog korpusa, može, ako već nije, biti kontraproduktivna. Odnos vlasti u Sarajevu, Banja Luci i Mostaru, prema dijaspori ima odjeka i na tretman dijaspore u bh. medijima. Prije 50 godina postojali su čak i listovi, programi na radio stanicama, tv kanalima posvećeni našim ljudima koji žive u inostrastvu. Danas je to samo lijepa prošlost!

Na kraju, moj je savjet  da konačno i privredne komore Bosne i Hercegovine, razni stručnjaci, eksperti i biznismeni krenu ka ovoj razvijenoj zemlji i da koristeći ugled bh. zajednica i uticajnih pojedinaca, sklapaju ekonomske aranžmane od koristi za državu sebe i državu.

You may also like...